Življenje na kupciće

Življenje na kupciće

ŽIVLJENJE NA KUPCIĆE

 

Don za dnevon rikordi sprovljamo

kako zreli fruti ki z gron padajo

don za dnevon, rigo po rigico

besedi stivujemo

va libret zivljenja na lahko hi kalujemo

 

radost...smeh… suzi…dolor

ono mesto kede srce živo je, ubojdo nan

kako limozino speronco gojimo,

sentimenti brojimo, pasioni i kolori

konti, od duši melodiji,

kruha pod crepnjo odori

libreti, fotografiji

pensijerini, kartolini

od naseh kuntrodicah fjorelini

 

si sledi, dobroti štofnji

šćorice od rojenja

molitvice va melankonije trpljenja

hipići keh nikad ne smemo zobit

 

sto puti vajka sejno pitamo, rispodnit ne znomo

dnevi detinjstva, mladosti, zrelosti

prez konfina puti nebrojeni,

 vijaci keh moramo pasat

rikordi saki don zapisat

na plotnu proznemu disenj destina zapostat…

 

pađina ko moramo srcen kolorat

da nas kapi saki kristijon ki štet ume

se one besedi nedorecene

ke lampojo i grme va tebe i va mene…

 

 

 

 

gremo na vijac, korak po korak

pobirajuć sako smrekovico

poslušajeć srca glos

nase šćorice z davnini

na vreme moramo zapisat

da hi nikat jedini

ne more kancelat…

 

***

...poezija je zadnja forca va mene

s ko držin življenje na kupciće.

 

Odjeci

Ovako su labinski mediji prezentirali novu, sedmu zbirku pjesama Nede Milenkovski

Labinjonska cakavica ponovno blista u svom najčišćem obliku. Svjetlo dana ugledala je nova zbirka pjesama pod naslovom „Življenje na kupciće –versi spod labinskega kampanila“ , sedma je samostalna zbirka, djelo koje potvrđuje autoricu Nedu Milenkovski kao istinsku čuvaricu nematerijalne kulturne baštine i jedan od najvitalnijih glasova suvremenog dijalektalnog pjesništva.

U ovoj zbirci labinjonska cakavica nije tek folklorni ukras ili puko sredstvo komunikacije; ona je živa, pulsirajuća materija kojom autorica kleše duboke ljudske emocije. Kroz „kupciće življenja“, autorica vješto balansira između arhaičnog prizvuka rodne riječi i suvremenih pjesničkih slika, čineći ove stihove relevantnima za sve generacije.

Zbirka predstavlja emotivno slojevito putovanje. Ljubav prema zavičaju ovdje nije deklarativna – ona se osjeća u ritmu svake strofe, u boji svakog vokala u tišini između stihova. Pjesme su pisane u izvornom govoru, bez prilagodbe standardnog jezika, čime se slavi autentičnost iskustva i memorije.

„Ovo djelo nije samo knjiga pjesama – to je čin otpora zaboravu i trijumf domaće riječi koja u svojoj 'malenosti' krije nevjerojatnu širinu duše“ , stoji u osvrtu na zbirku.

Stručna kritika ističe kako je riječ o zreloj i kompaktnoj cjelini u kojoj je lirski subjekt introspektivan i ranjiv, ali nikada sentimentalan bez kontrole. Posebna vrijednost zbirke leži u suptilnoj ravnoteži između osobnog i kolektivnog, gdje su obiteljska sjećanja i ženska linija nasljeđa utkane bez nostalgijskog idealiziranja.

Pjesme su pisane autentičnom cakavicom, čuvajući njezinu specifičnu glazbu. Iako duboko ukorijenjena pod labinski kampanil, poezija snagom Nedinog izričaja pronalazi put do srca publike i izvan granica Labinštine. Na kraju knjige nalazi se rječnik manje poznatih riječi, zamišljen kao diskretan putokaz kroz bogatstvo dijalekta.

Zbirka Nede Milenkovski „Življenje na kupciće –versi spod labinskega kampanila“ trajno je zabilježena kao dio naše kolektivne memorije, podsjećajući nas da je najljepša poezija ona koja se piše jezikom srca i predaka.

Moje srce pita versi po domoće

Libret kega držite va rukah ni priša samo s horti, niti ga je neki
ordino. Versi keh van darovujen pisala va samine, va oneh urah
kad je se tiho, samo se pensjerini cujo ca gona moja dusa. Nesan
hi pisala zato ca mi je neki zapovedo da hi pisen, nego zato ca je
srce pitalo vers po nase. To je ona oganj kega ne moreš zagosit
dok ga ne preliješ va besedo.
Moje srce dobro zno da domoćo besedo treba tendit i cuvat kako
voko na dlane. Nasa domoća beseda je naš koren, naš glos i naš
mir. Zato son ovi versi nekad i suzon zalevala – ne od žalosti,
nego od velega onora i amora skupa, da bi beseda bila lepca,
mehka i prova i da bi s punemi polmonami va Labine, na
Labinšćine i dalje od našeh konfini mogla taknut srca ki svoj kroj
imajo radi kako krf svojo.
Pisala son hi z velo speronco, da će ovi moji versi taknut sakega
onega ki se va njih nojde. Neka vas dotakno tamo kade ste
najtanji, neka vas spamete na ono ca smo bili i ca još vajka va non
biva, ošto kad se prepoznamo va neke furešte besede, onda više
to nismo mi.
Godite i lejite saki vers domoći, godite malo i va mojen, onako
kako son ja godila kad son pisala s puno srca i s ono našo
labinjonsko dušo ka se nikad ne predaje.
Vaša Neda